Milisava Popovića poznajemo kao višegodišnjeg kolumnistu „Dana”, pisca koji je napisao naslove „Pred buđenje” i „Zaboravljena Gora”, prve knjige epske fantastike o mitskim bićima Crne Gore, a i kao prvog i za sada jedinog školovanog profiličara (Amerikanci bi rekli profajlera) na našim prostorima. Autor jedne od najčitanijih kolumni u regionu i gotovo pionir svjetski popularnog žanra epske fantastike na regionalnoj književnoj sceni obećava da će se u 2018. godini oglasiti novom, dugo čekanom novom knjigom, ali nešto drugačijom od svega do sada što je napisao.
– Čitaoci su me odveli na neko drugačije putovanje... Dugujem im treću knjigu koja neće biti „projekat pripreman u osami”. Tu će se, nadam se, naći tekstovi koje su zavoljeli – obećava čitaocima Popović.
Presudnim za svoje književno stvaralaštvo smatra onaj momenat kada je počeo da objavljuje kolumne na stranicama „Dana”. Ističe da „nije siguran da bi uspio da dotakne raznolike žanrove da im put nije pronašao kroz kolumne”.
– U startu sam odustao od ideje da naličim i podražavam druge kolumniste iz regiona. Okrenuo sam se svijetu ne iznad, već onom ispod kože. Ličnom. Ritmu i damaru običnog srca... zabilazeći „smetnje” iz okoline o kojima većina piše. A, onda je olovka počela da vodi autora do muzike. Svake sedmice sam zapravo stvarao „malu knjigu”... i ima goleme istine u onome da se pisac kali kroz kratku formu i da ne postoje stvari koje se ne mogu izreći u svega nekoliko rečenica. Naučio sam da cijenim teksturu riječi, snagu zapete, patinu mastila. A posebno kvalitet istine oko dobre rečenice. Shvatio sam i da nedorečenost može biti zadovoljavajući zaključak. Ma, kolumne su mi pružile osjećaj za emocije.
● Da li svojim kolumnama utičete na čitaoce i kako se ogleda taj uticaj?
– Uticaj je problematična kategorija za definisanje... Ako mislite na „prepoznavanje” - prepoznali su me, prepoznao sam ih. Mirišemo jedni drugima na porodicu. Opet, ako bi govorili o drugim oblicima doticanja, tu je i nemušta spona između duša, koja se realizuje kroz neke tekstove. Čini mi se da publici odgovara što sam povremeno kategoričan, ali ne i isključiv... i što u kolumnama možete pronaći recepte za neke poslastice, za koje niste ni znali da su vam potrebne... i za kojima srce gladuje. A opet, možda je tajna i u načinu kreativnog ispoljavanja... uvijek sam pisao onako kako sam želio da čitam. Nije mi bilo neophodno da dobijem ocjenu, ali sam želio publiku. Iskrenost u izražavanju je neophodna. Kao i neagresivno podučavanje. Sve što ste naučili, sve čime ste ovladali predstavlja resurs koji bi mogli da podijelite sa drugima... Zbog toga, značajan broj mojih tekstova tretira stanja koje profilisanje naučno determiniše.
● Da li su Vas iznenadili podaci o čitanosti Vaše kolumne koju objavljujete na stranicama „Dana” i toga ko je sve čita?
– Jesu, izuzetno. Doduše, od samog početka (2009. godine) imamo stabilan trend - najčitanija kolumna u Crnoj Gori. Ali sumnjam da je malo ko očekivao da će regionalno postati popularne. Nešto „intimno” je izgleda bio okidač za „prekogranično” preplitanje publike. A čitaju je raznobojne oči... generacije i godišta ne predstavljaju prepreku u razumijevanju i saživljavanju sa sadržajem. Smatram da je samo čovjek pronašao čovjeka. Prosto smo se sreli, mi, koji smo malo više izgubljeni...
● Od koga ste naslijedili književni talenat i osjećaj za riječ?
– Volim da mislim da sam od majke naslijedio princip kreativnog sinkretizma - razumijevanje i spajanje „nedodirljivih segmenata” u smisaonu cjelinu. Međutim, njen književni obzir i stvaralački manir su daleko od onoga što mogu da savladam... jedino sam mogao da ga pojmim. Za života mi je poklonila dar liječenja riječima. Sve ostalo, tišina između stihova, odsjaj mjesečine sa krajeva slova... sve je pošlo sa njom. Do neba.
● Ima li međusobne veze između Vaše profesije – profiličar, i kolumne kao novinarsko-književnog žanra?
– Iskreno vjerujem u to da svi tokovi tvojih talasa mogu formirati jedinstvenu rijeku. Sve što treba jeste usinhronizovati znanja koja posjeduješ sa procesom mišljenja... Možete biti ljekar i sportista, pecaroš i slikar, prodavac i učitelj... kontrasti u tebi ne treba da budu kontradiktorni, već stvar kolorita. Objedini ih u izraz. Tako se desilo i sa mojom (mojim) strukama (strukom) - iskombinovao sam poznavanje međunarodnih odnosa sa profilisanjem, izvukao iz njih upotrebljivu vrijednost za svakodnevni život - pružio im koju liniju stilskog izražavanja, i nastadoše kolumne. Mislim da nismo ni svjesni koliko smo kompatibilni sa okolinom, ma koliko nas žuljala. Valja naći mjesto sa kojeg osjećaš pravac vjetra - da pustiš zmajeve od papira.
● Da li ljudi od Vas traže da im izradite-uradite profil?
– Od kada je mogućnost izrade deskriptivnog profila pokrenuta - a govorimo o 2015. godini, broj zainteresovanih se svake godine povećava, u neočekivanom postotku. Naravno, kako ova „psiho-servisna” usluga nije samo za ljude iz Crne Gore, već za cjelokupni prostor bivše Jugoslavije - tako se veliki broj izrađenih profila odnosi na ljude iz Slovenije, Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine... a trend najavljuje i internacionalizaciju usluge.
● Ko su najčešći naručioci usluge profilisanja?
– Ne postoji tip karaktera koji je najslobodniji u zahtjevu da mu se uradi profil. Sve generacije, različiti emotivni i duševni sklopovi zatraže da zajedno prošetamo skrivenim dolinama iza njihovih pogleda. Najveći izazov je raditi na profilu pojedinca... a najodgovorniji segment je svakako „umrežavanje ličnosti” - koje zatraže određene firme. Tada je profilisanje u ulozi medijatoa i mentora - prepoznati stručne i ljudske potencijale i dovesti ih u idealnu (kadrovsku) svezu. Zarad prosperiteta firme, ali i ugodnosti ljudi koji je čine.
● Kako reagujete na te zahtjeve?
– Znate, još je profilisanje kod nas u povoju - ma koliko zainteresovanost velika bila. Zato se na svaki zahtjev odnosim sa izvjesnim „strahopoštovanjem”. Čovjek koji dolazi, spreman je da otvori dušu, razgoliti sopstvo... a sa tim treba pažljivo i meko rukovati. Zbog toga profiličari, prije nego postanu „psihodeskriptivci” - prolaze poslednju provjeru, tzv. ABIO matricu (koliko ste etički i moralno sazreli da nečiju intimu sačuvate od vučjih pogleda). Mislim da je ABIO matrica glavni razlog što nema toliko profiličara na ovim prostorima... izgleda da su spremni ili kadri da zloupotrebe neke od instrumenata kojima raspolažu.
● A kako oni reaguju kad pročitaju profil koji ste uradili?
– Profil je intenzivan dokument. Čitati ga znači prepričavati sebe sebi... progutati gorke dijelove i pomiješati ih sa slatkim i ljutim začinima. Dobar želudac nije neophodan, ali otvorena svijest i te kako. Prema metodološkim principima - smatra se da čovjeku treba nekih 24 časa da se duševno pripoji sadržaju dokumenta. Ne mora toliko da potraje... neko u sekundi shvati sa čim raspolaže i gdje se nalazi zid u koji udara glavom. Dešava se da kod nekih, ego-problematičnijih subjekata, otpor ka napisanom bude izraženiji... ali čak i kod njih dolazi do korekcija u ponašanju nakon izvjesnog vremena. Profil, ipak, djeluje na sve.
● Kako i koliko ova Vaša specijalnost utiče na Vaš život i odnose sa ljudima?
– Tvrdio sam ranije da postupkom „psiho dekontaminacije” uspijevam da ostanem nedirnut i da analitičke senzore umijem voljno da isključim... Ipak, dogodila se izvjesna profesionalna deformacija, pa se profiličarske poluge samoinicijativno uključuju. Primjećujem da „očitavam” druge ljude u afektivnim relacijama ka trećim licima. Kroz afektivnost se zapravo najbolje procjenjuje ljudski potencijal... i, nažalost, tada iz Crvenkapica umije iskeziti Baba Roga.
● Kako se čovjek takvog obrazovanja i iskustva uklapa u administraciju koja radi po birokratskim pravilima?
– Završio sam međunarodne odnose... i to mi je bazična struka. Profilisanje je moja obrazovna nadogradnja - specijalizacija (koja je doduše trajala duže od osnovnih studija). Ulazak u administraciju je uslovljen kako afinitetima, tako i uspješnošću baratanja profesijom. Interesantno, radeći u javnom sektoru, kao mlađi sam uveo određene novotarije koje su danas postale standard u opštem poslovanju. Mislim na evropske integracije i adekvatno reagovanje na tranzicione potrebe... Tada nije bilo tapšanja po leđima, niti odavanja priznanja... što umije da bude destimulativno za činovnike. Srećom, stvari se mijenjaju - etički principi sve dublje zalaze i u administraciju. Pruženi su mi i profesionalni izazovi: vodio sam Biblioteku Glavnog grada, bio rukovodilac dva odjeljenja unutar službe gradonačelnika (za odnose sa javnošću i međunarodnu saradnju). Sve to „uredi” jednog čovjeka da bude odgovoran, prije svega kao službenik, a tek naknadno kao starješina. Danas sam samostalni savjetnik za međunarodne odnose i evropske integracije unutar Glavnog grada.
Svetlana ĆETKOVIĆ
Pronađi svoje zvijezde u svemiru
● Što biste poželjeli našim i Vašim čitaocima za Novu godinu?
- Da se prisjete o kakvom su životu nekad sanjali... i da ga vrate u svakodnevno razmišljanje, kako bi makar nešto od svoje intime realizovali. Krvarićete na razne načine, ali najbolje je na svaku ranu namazati meda nade... da ne presvisnete. Jer, svemir je toliko veliki, da ti pripada osam zvijezda najmanje.